Galerija Bačva, HDLU, Trg žrtava fašizma bb, Zagreb

Iva Pasarić: Ambijentalna instalacija "W"
12. 02. 2009. godine u 19.00 sati

Jednodnevna ambijentalna instalacija "W" Ive Pasarić organizira se u četvrtak, 12. veljače, s početkom u 19.00 sati, u Galeriji Bačva, Dom HDLU u Zagrebu.

U nekom obliku, sve je energija. Sveprisutna, vidljiva ili nevidljiva, prostorom se najčešće širi u valovima. Ambijentalna instalacija Ive Pasarić evocira ta gibanja uz pomoć osobito oblikovanog zvuka i svjetlosti. Intenzivna laserska svjetlost u pratnji rezonantne zvučne slike prostire se kružnim prostorom galerije.

Potaknuta promjenama zvuka, svjetlost formira različite valovite površine. Zvučni se i svjetlosni valovi istodobno konfrontiraju i prožimaju, pri čemu stvaraju titravu audio-vizualnu mrežu koja na tijelo promatrača djeluje kao energetsko polje. Posve ga preplavljujući, instalacija energiju promatračevog tijela isprva pronalazi, a zatim premješta u energiju pulsirajućeg prostora.


Bunar u kuli*

Donedavno se u galeriji Kule Lotršćak mogla prelistati knjiga utisaka. U njoj bi posjetitelji izložbe uglavnom zapisivali dojmove o izložbama koje bi u tom živopisnom spomeničkom prostoru bili posjetili. Prelistavajući je s vremena na vrijeme, sjećam se da su mi pažnju privlačili oni utisci koji su isticali, ne toliko izložene radove, koliko sam prostor u kojem se izložba održavala. Premda je, dakle, riječ bila o izložbama koje su prostor galerije tretirale prije svega kao bijelu kocku, kao izvjesnu površinu zidova pogodnu za izlaganje - u ovom slučaju - fotografija, pojedini su posjetitelji, iako ih nitko na to nije poticao, reagirali prvenstveno na ambijent galerije. Sve su se reakcije na ambijent vrtile oko istog dojma: posjetiteljima se Kule Lotrščak činilo da su iskliznuli iz javnog prostora grada i utonuli u prostor svojevrsne kontemplacije i mira. Rustični ambijent, prigušena svjetlost što dolazi kroz male  prozore usječene u debele zidove mora da je na promatrače - zajedno sa slikama koje vise po zidovima i koje kao da legitimiraju kontemplaciju, opravdavaju snatrenje - djelovao izuzetno sugestivno, kada ih je bio potaknuo na iskrenu zahvalu na doživljaju.

Ambijentalna instalacija W Ive Pasarić računa upravo na taj vid svijeta suvremene umjetnosti: na trenutak u kojem promatrač umjetničkog rada postaje njegov sukreator, odnosno na prostor u kojem se to događa. Ako gore opisanu situaciju, u kojoj posjetitelj galerije u Kuli Lotrščak sam po sebi reagira na prostor, proglasimo svojevrsnim nultim stanjem umjetničke komunikacije, onda na Ivinu instalaciju možemo gledati kao na naglašavanje svih elemenata te komunikacije. Sama tema izložbe, naime, posvećena svojstvu energije da se prostire u valovima, upućuje na autoričinu namjeru da kroz žanr ambijentalne instalacije utječe na posjetitelje kao krajnje korisnike, odnosno tumače umjetničke poruke.

Posjetitelj je, međutim, nepouzdan. Drugim riječima, on je u suvremenoj umjetničkoj kulturi ovlašten ne samo da poruku tumači na svoj način, nego čak i da je odbije ako želi. Stoga su se tijekom prošlog stoljeća različite poetike i filozofije umjetnosti trudile objasniti kako i zašto umjetničko djelo djeluje na promatrača. Jedna od njih može biti osobito korisna u interpretaciji ovog rada. Riječ je o tradiciji fenomenologijske umjetničke kritike i o radu Gaastona Bachelarda, filozofa čije se i u nas prevedeno djelo Poetika prostora može, unatoč književnoj provenijenciji, primijeniti i na likovnu umjetnost. Fenomenologijska kritika, naime, tvrdi da umjetnost, za razliku od drugih djelatnosti, ima sposobnost da putem pjesničkih slika utječe na same temelje ljudskog bića, povezujući ga tako s čistim, iskonskim fenomenima postojanja. Sve ostalo što spada u recimo društvene ili kulturne okolnosti, u običaje, idelogiju ili svjetonazor, nema izvjesnost takvog fenomena, i za umjetnost ima drugostupanjsku važnost.

Premda Bachelard u svojoj knjizi navodi samo književne primjere, njegov se pojam pjesničke slike može primijeniti i na ovu instalaciju. Slika putem koje Iva Pasarić komunicira s posjetiteljima izložbe, s kojom, drugim riječima, želi utjecati na same temelje njihovog bića, slika je vala. Premda je val ipak prikazan laserskim svjetlom, odnosno zvukom, teško je ne istaknuti njegovu osobitost u odnosu na književnu sliku. Dok je književna slika, naime, posredovana jezikom, slika s kojom radi Iva Pasarić, možemo reći, nije iskaz, nego performativ - višesatna audiovizualna izvedba u jedinstvenom prostoru Doma HDLU-a, koji je zbog svog oblika dobio ime bačva, ali koji gledan odozgo podsjeća i na bunar. Time i utjecaj na posjetitelja može biti intenzivniji od onoga s kojim se putem jezika mora zadovoljiti književnost: ne samo da val pokreće psihizam imaginacije, nego i doslovno, služeći se gotovo svim osjetilima, utječe na njegovo tijelo. Tako se cjelina - drugi važan element fenomenologijske kritike - Ivinog ambijenta može samo recipirati, ne i percipirati, jer je percepcija čin spoznaje, a recepcija čin razumijevanja.

Pjesničku je sliku, kaže Bachelard, moguće tražiti i tumačiti na dva načina: u iskonu i u kontekstu. Fenomenolog ju traži u iskonu, psihoanalitičar u kontekstu: prvi ju pronalazi u prostoru kolibe, svemira, ormara ili ladice, drugi u društvenom, obiteljskom ili seksualnom životu; jedan u samoći, drugi u zajednici. No što ako posjetitelj izložbe nije ni fenomenolog ni psihoanalitičar? Što, uronjen u ambijent umjetničke instalacije, on može recepirati, a što razumjeti, osobito s obzirom na činjenicu da jedna pjesnička slika može djelovati različito na različite ljude i u različito vrijeme? Premda je umjetnička publika najnestabilniji dio dobro uređenog svijeta suvremene kulture, Bachelard tvrdi da je jedno sigurno: pjesnička slika mora prvo naći put do iskona, do bića koje govori, a tek onda može  referirati na prošlost, iskustvo, kulturu itd. Drugim riječima, pjesničku sliku vala moguće je tumačiti u kontekstu astrologije ili fizike primjerice, u kontekstu osobnog iskustva, ili, kao što sugerira naslov ovog teksta, u kontekstu nadrealističke književnosti, ali svaki je puta u njezinoj recepciji od presudne važnosti upravo onaj njezin nediskurzivni dio, onaj dio koji prethodi svjesnom razumijevanju umjetničkog čina. Tako bi nekako idealni posjetitelj ove izložbe bio netko sličan publici koja je u galeriji Kule Lotrščak tražila i pronalazila nešto više od umjetničkog iskustva, netko tko bi nepredvidljiv i samosvojan bio u stanju da odgovori na odjek njezine pjesničke slike. 

Klaudijo Štefančić

(*Radovan Ivšić, Bunar u kuli, GZH, 1981.)


Akademija-Art.net

Komentari

Traži RSS

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."